Izuzetak potvrđuje pravilo, a ovaj tekst u našim medijima je I više od izuzetka, on je pravo čudo. Osim u specijaliziranim web portalima, koji su za sad jedini medij koji se bavi ovom tematikom, ama baš nigdje I nikad nečete pronači ovakvu priču. Pa još ovako informativnu. Koga još, uostalom, u ovoj zemlji zanimaju takve trivijalnosti kao što je gotovo siguran nestanak (izumiranje) tri jedinstvene, endemske pastrmke, iz nezamislivo, nevjerovatno čiste I očuvane (još samo u gornjem toku, doduše – to je oko 85 km toka) Neretve !? Ko u ovoj zemlji ima predstavu o tome šta vrijedi genetska raznolikost I genetsko bogatstvo prirodne baštine ? Ko je u ovoj zemlji zabrinut nad sudbinom ove rijeke koja je samo u posljednjih nekoliko godina, zbog svojih osobenosti, ljepote ali prije svega zadivljujuće čistote I jedinstvenog živog svijeta, privukla u zemlju više “sijedih” glava svijetskih mudraca nego sve drugo iz sfere nauke u nekoliko posljednjih decenija. 
Pitam se da li mi imamo naučnike, istraživače, nasljednike velikana kao što je rahmetli Nijaz Abadžić (dobitnik Povelje UNEP „Global 500“ ), koji je učinio više za BiH nego svi elektro I hidro inžinjeri sa političarima zajedno. Koji je slijedeči bosanac ili hercegovac koji će za svjetsku ekologiju I bh. nauku značiti 1% što je značio ovaj intelektualni đin I prirodoslovac bez premca. Uz dužno poštovanje Ivi Lučiću, Sulejmanu Redžiću, Avdi Sofradžiji, koje su to mlade snage, slijedeče generacije koje bi trebalo da se pobrinu da nam ne opustoše ovo malo zemlje. Gdje je njihov glas, ja ga ne čujem. Zanima li mlade ihtiologe sa Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu činjenica da im pod nosom protiče bh. ihtiološki eldorado, kakav se ne može pronači niti u jednom drugom kutku planete. Meni se čini, ne zanima !
Pitam se da li mi imamo naučnike, istraživače, nasljednike velikana kao što je rahmetli Nijaz Abadžić (dobitnik Povelje UNEP „Global 500“ ), koji je učinio više za BiH nego svi elektro I hidro inžinjeri sa političarima zajedno. Koji je slijedeči bosanac ili hercegovac koji će za svjetsku ekologiju I bh. nauku značiti 1% što je značio ovaj intelektualni đin I prirodoslovac bez premca. Uz dužno poštovanje Ivi Lučiću, Sulejmanu Redžiću, Avdi Sofradžiji, koje su to mlade snage, slijedeče generacije koje bi trebalo da se pobrinu da nam ne opustoše ovo malo zemlje. Gdje je njihov glas, ja ga ne čujem. Zanima li mlade ihtiologe sa Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu činjenica da im pod nosom protiče bh. ihtiološki eldorado, kakav se ne može pronači niti u jednom drugom kutku planete. Meni se čini, ne zanima !Stvarnost je čak I mnogo odvratnija, potpuno nadrealna.
Istinski je košmarna stvarnost naše ihtiologije, ekologije I uopšte zaštite bogate prirodne baštine naše zemlje kada jedan od vodečih bh. ihtiologa kolaborira sa kartelom Vuka Hamovića u planiranoj izgradnji HE Ulog. Ime mu je profesor Samir Muhamedagić koji se bavio Neretvom i neretvanskim endemskim pastrmkama posljednjih godina, sarađujući sa mnogobrojnim slovenačkim, hrvatskim, kanadskim, argentinskim, norveškim, španskim, itd. (BiH zaista nije privukla više internacionalnih učenjaka u posljednjih 3-4 decenije nego je to uspjelo Neretvi i njenom živučem blagu u samo nekoliko posljednjih godina) naučnicima koji su pohodili Neretvu zbog njenih endema koji izazivaju divljenje širom planete. Do duše okoristio se za probitak u karijeri, upoznajući se sa svijetskim autoritetima u polju, čak je jedan od glavnih protagonista osnivanja centra na Boračkom jezeru. Na kraju se, ipak, lijepo pokenjao na sve to dajući naučni legitimitet, sa aspekta ihtiologije, stravičnom projektu izgradnje HE Ulog i projektovanom poribljavanju buduće akumulacije invazivnim vrstama.
Sve se može pročitati na zvaničnom web site-u EFT-a (klikni na link).
Sve se može pročitati na zvaničnom web site-u EFT-a (klikni na link).
Na čuđenje autora članka, koji prenosim u cijelosti sa portala (SUTRA.BA), kako se iz Slovenije bezuspješno pokušva uvesti mlađ glavatice, kao I na njegovu konstataciju da se možda radi I o mahinacijama onih koji po zakonu imaju obavezu brinuti o Neretvi, a to su prije svih hidroelektrane a zatim I ribolovna udruženja, I koji se pravdaju činjenicom da nikako ne mogu da dođu do slovenačke mlađi glavatice, ja bih ipak ustvrdio da se slovenački ihtiolozi ponašaju u skladu sa zdravim razumom I zakonima, slovenačkim I internacionalnim. Shodno tome slovenski ihtiolozi nemaj namjeru jednu endemsku vrstu, za koju su potrošili decenije, cijelo bogatstvo I angažirali svu dostupnu im pamet kako bi je (glavaticu – sošku pastrvu) spasili od slične sudbine koju doživljava u Neretvi, dijeliti unaokolo kao da se radi o konzumnoj kalifornijskoj pastrmki ili šaranu. Da I ne govorimo da su upravo ti isti slovenački ihtiolozi najviše proučavali neretvanske endemske pastrmke pa najviše radova na tu temu dolazi upravo od njih, u skladu s tim je izvjesno kako soška pastrva I neretvanska glavatica imaju svoje osobenosti po kojim se i razlikuju. Elem, ne ide to baš tako, oni “istegli muda” da je spase a onda bosanci I hercegovci samo pokucaju na vrata I dajte treba I nama – “istegnimo” malo muda I mi gospodo I spasimo našeg “bengalskog tigra” I “polarnog medvjeda”, što naše neretvanske pastrmke, glavatica I mekousna, bez imalo dvojbe jesu I za našu zemlju I za prirodnu baštinu !
Ekologija: (ne)briga o endemskim vrstama riba
Endemske i autohtone vrste riba rijeke Neretve pred izumiranjem
Najugroženije vrste su iz roda Salmonidae i to glavatica (Salmo marmoratus Cuvier) i neretvanska mekousna pastrmka (Salmothymus obtusirostris oxyrhyncus), a ništa manje ugrožene nisu ni ostale vrste, samo što su ove dvije pred samim nestajanjem.
(bistrobih.ba/SUTRA.BA) Objavljeno: 08.02.2011. u 16:44
Piše: Armin Kovačević – USR “Glavatica” iz Jablanice
Neretvanska mekousna pastrmka
U rijeci Neretvi, njenim pritokama i akumulacijama koje su stvorene izgradnjom brana živi više vrsta riba iz porodica Salmonidae, Ciprinidae, Percidae, Thymallidae, Cottidae i Centrarchidae. Iz porodice salmonidae najzastupljenija je potočna pastrmka (Salmo trutta m. fario), a tu su još glavatica (Salmo marmoratus Cuvier), neretvanska mekousna pastrmka (Salmothymus obtusirostris oxyrhyncus), jezerska pastrmka (Salmo trutta m. lacustris) i kalifornijska pastrmka (Oncorhynchus mykiss).potočna pastrmka (Salmo trutta m. fario)
glavatica (Salmo marmoratus Cuvier)
neretvanska mekousna pastrmka (Salmothymus obtusirostris oxyrhyncus)
jezerska pastrmka (Salmo trutta m. lacustris)
kalifornijska pastrmka (Oncorhynchus mykiss)
Iz porodice Ciprinidae najzastupljeniji je šaran (Cyprinus carpio) i klen (Leuciscus cephalus cephalus). Iz porodice Percidae tu dominira smuđ (Stizostedion lucioperca), a iz porodice Thymallidae lipljen (Thymallus thymallus).
šaran (Cyprinus carpio)
klen (Leuciscus cephalus cephalus)
smuđ (Stizostedion lucioperca)
lipljen (Thymallus thymallus)
Najugroženije vrste su iz roda Salmonidae i to glavatica (Salmo marmoratus Cuvier) i neretvanska mekousna pastrmka (Salmothymus obtusirostris oxyrhyncus), a nista manje ugrožene nisu ni ostale vrste, samo što su ove dvije pred samim nestajanjem. Evo par riječi o ovim kraljicama rijeke Neretve kao i glavnim uzrocima njihovog naglog smanjenje populacije, a ako se ubrzo ne poduzmu radikalne mjere zaštite ovih vrsta sve to će dovesti do njihovog totalnog nestajanja .Glavatica (Salmo marmoratus Cuvier)
Klasifikacija: Red: Salmoniformes ; Porodica: SalmonidaeRazmjerno velika glava, zbog čega je i zovu “glavatica”, jaka čeljust i zubi. Tijelo je izduženo, a na njemu nema crnih i crvenih pjega. Boje je rumeno-sive i tamnije do tamno-zelenkaste, trbuh je bijel. Tijelo je išarano tamnim prugama, a šare na glavi podsjećaju na mramor. Mlađi primjerci po boji se razlikuju od starijih.
Max veličina: Dužina do 85 cm; težina do 30kg (Vuković T., Ivanović B., 1971.)
Živi u tekućim ili stajaćim vodama sa pješčanim ili šljunkovitim dnom i u hladnim vodama gornjih tokova alpskih rijeka i glacijalnih jezera. Hrani se pretežno drugim vrstama riba. Spolno sazrijeva u četvrtoj godini života. Mrijesti se od početka decembra do kraja januara. Mrijesti se u rijekama, na šljunkovitom dnu. Smanjena joj je brojnost i stanište zbog uništavanja prirodnog staništa i introdukcije drugih vrsta. Glavatica je, sa mladicom, naša najveća salmonidna vrsta.
Glavatica ili marmorata u Bosni i Hercegovini se može naći samo u rijeci Neretvi i ona je jedna od autohtonih vrsta rijeke Neretve, a može se još naći u Sloveniji (Rijeka Soča) gdje je nazivaju soška pastrva, Crnoj Gori, Sjevernoj Italiji, Hrvatskoj, Srbiji i Albaniji. U Hrvatskoj naseljava samo rijeke Jadranskog sliva.
Po ovoj ljepotici je najvjerovatnije mjesto nadomak Konjica, Glavatičevo dobilo ime jer je glavatica išla uzvodno radi mrijesta i upravi se mrijestila na području Glavatičeva. Njeno ime sa ponosom nosi u udruženje sportskih ribolovaca iz Jablanice, ali na žalost od te ljepotice ostalo je još samo ime i lijepa sjećanja ovdašnjih ribolovaca. Ova riblja vrsta je pred samim izumiranjem i u Neretvi na potezu od Konjica do Čapljine može se naći svega stotinjak primjeraka.Neretvanska mekousna pastrmka (Salmothymus obtusirostris oxyrhyncus)
Neretvanska mekousna pastrmka (Salmothymus obtusirostris xyrhynchus) je u svakom slučaju jedinstvena riblja vrsta. Uz glavaticu predstavlja endem gornjeg i srednjeg toka rijeke Neretve. Njen način ishrane, izgled i ponašanje čini je sasvim drugačijom od ostalih salmonidnih vrsta u regionu. Naseljava uglavnom mirne i dublje dijelove tekućica i živi u jatima. Hrani se organizmima dna: larvama vodenih insekata, oligohetama, račićima i itd. Najveći primjerci dostiču dužinu od 60 cm i težinu od 3 kilograma. Iako su u zadnje vrijeme zabilježeni sličajevi ulova i većih primjeraka ipak se samo radi o hibridnoj vrsti koja uistinu ima oblik i odlike mekousne pastrmke, ali je očito došlo do ukrštanja sa drugom vrstom. Njena markantna karakteristika su mala zadebljana usta sa veoma malim zubima pa otuda i njeno ime. Obitava u hladnoj vodi sa mnogo kiseonika pa je stoga nema u manjim pritokama Neretve. Također, u uzvodnom toku mekousna pastrmka se rasprostire sve do Krupačkih stijena gdje Neretva prima obilno vrelo Krupac i praktično odatle postaje „prava“ rijeka. Vještački pokušaji unošenja u vode Crnomorskog sliva nisu rezultirali njenim ostankom u vodotocima Vrbasa i Bosne.
Sada se pitamo šta je to dovelo do enormnog smanjenja jedinki ovih jako ugroženih vrsta koje su pred samim nestajanjem. Razloga za to je million a oni najvažniji su:
Krenućemo redom
Izgradnjom više brana na rijeci Neretvi presječeni su putevi ribama koje su odlazile na mrijest u gornji tok rijeke (glavatica), a stvaranjem akumulacionih jezera automatski je došlo do smanjenja kvaliteta vode u Neretvi, povećanja temparature vode, djelomičnog nestanka hrane za ribe i još mnogo drugih poremećaja.
U toku rata, a i poslije njega došlo je do nagle ekspanzije svih vidova krivolova pa se riba izlovljavala mrežama, eksplozivom, podvodnim puškama, električnom energijom i čime sve ne. Ova pojava se u nekoj mjeri mogla tolerisati u toku rata kada su ljudi bukvalno bili gladni i tražili hranu kako u vodi tako i u šumi, pa i prvih godina nakon rata. Međutim, ovaj vid kriminala opstao je do danas, 20 godina nakon završetka rata i još se uvijek toleriše pod izgovorom da narod nema para, nezaposlenost velika i slično. Kriminal koji vlada na svim vodama u Bosni i Hercegovini nije posljedica gladi i neimaštine nego unosan biznis od kojeg dobro uvezane kriminalne grupe mjesečno zarađuju i po 5.000 KM, a pri tome državi ne plaćaju ni feninga poreza i još pored toga prodaju ukradenu ribu.Krivolovci koje je naša ribočuvarska služba i policija zaticala u krivolovu su uglavnom bili dobrostojeći ljudi sa opremom za krivolov u vrijednosti i do 10.000 KM !
USR “Glavatica” Jablanica je u zadnjih pet godina uložilo mnogo napora i finansijskih sredstava kako bi iskorjenila kriminal na vodama koje su im povjerene, ali bez velikog uspjeha. Uistinu kriminal je sveden skoro na minimum, ali nije u potpunosti iskorjenjen iz razloga što ih nisu podržale ostale nadležne institucije, a prije svega inspekcije i sudovi, dok je saradnja sa policijskim organima zadovoljavajuća.
Ljudska pohlepa, želja da se ulovi što više, da se nekome dokaže kako je on “istinski sportski ribolovac” dovela je do masovnog izlova od ljudi koji sebe smatraju sportskim ribolovcima. Međutim, ni jednog trenutka u njima nije proradila savjest da sebi kažu: “Dovoljno sam ulovio, doći ću ponovo sutra”. Ne, ti ljudi love po 20-30 kg ribe iz samo njima znanog razloga i na kraju je podjele prijateljima i rodbini. Dakle, nije cilj koristoljublje nego sasvim nešto drugo. Još gore od ovoga je kriminal koj se dešava kada je riba na mrijestu. Tada oni koji imaju novca da plate mizerne kazne od 200-300 KM razmišljajući na način :”Ja imam novca da platim svoj ćeif” bez ikakve bojazni idu u krivolov izlovljavaju ribu za vrijeme mrijesta kada to i nije baš teško. Prije svega to nisu sportski ribolovci niti bilo kakvi ljudi nego monstrumi. Ti ljudi upitani zašto uništavaju riblji fond kažu:”Kakva je to šteta ja ulovim 10-tak komada za godinu”. Nije neka šteta samo desetak komada, ali kad se uzme u obzir da svaka polno zrela jedinka izbaci oko 5.000 komada ikre po 1 kg tjelesne mase, onda to više nije desetak nego 50.000 komada uništene mlađi što je ogromna šteta.
Poribljavanja koja se vrše zadnjih godina i koje finansira JP EP BiH ispunjavajući zakonsku obavezu zbog izgradnje brana na Neretvi idu u prilog samo ribogojilištima koja tim poribljavanjima dobro profitiraju. Unose se alohtone vrste riba kao što je kalifornijska pastrmka (Oncorhynchus mykiss). Ona se ne mrijesti u vodama BiH, služi za izlov, a pored toga uništava mlađ drugih riba, te je takvo poribljavanje je totalni promašaj i više šteta nego korist.
Poribljavanje potočnom pastrmkom koja živi u rijekama crnomorskog sliva i koja se u dobroj mjeri razlikuje od autohtone, je takođe imalo dobrog uticaja na nestanak autohtonih vrsta. Ova riba se teško adaptira u rijekama jadranskog sliva i mislimo da u dobroj mjeri ugine ubrzo nakon poribljavanja. Ako i ne ugine, veliko je pitanje da li se uopšte može mrijestiti u ovim vodama ili je totalno jalova ili se nekako uspije ukrstati sa autohtonim i proizvode neplodnu (jalovu) mlađ. Na taj način oskrnavljen je izvorni genetski kod autohtonih vrsta rijeke Neretve.
I na kraju dolazimo do veoma bitnog faktora koji utiče na nestanak autohtonih vrsta, a to je nemar i nezaintersovanost nadležnih institucija da zaštite autohtone vrste i izostanak njihove podrške pojedincima i udruženjima koja to čine. Mislimo da državne institucije još uvijek nemaju svjesti šta se svakim danom gubi, da su autohtone vrste nacionalno blago i da država treba učiniti sve da ih zašititi.Ribolovni turizam u svijetu je jako zastupljen u turističkim ponudama, ostvaruje pristojan prihod istim, i pojedine države i regije, koje su to prepoznale, ostvaruju odlične ekonomske rezultate, sa minimalnim ulaganjima, u stvari samo čuvanjem onoga što već posjeduju.
To isto navodi i uvaženi profesor Avdo Sofradžija u “Ribarstveno gospodarskoj osnov”i i o ovoj problematici kaže: “Potpuno je zanemarena obaveza države, u kojoj postoji potrebna svijest o značaju spostvene prirodne baštine, da takvu praksu zakonski eliminira i sankcioniše. Pri tom se posebno ima u vidu činjenica da genski fondovi autohtonih (divljih i kultiviranih) populacija predstavljaju nacionalno dobro od neprocjenjivog značaja, čije je perspektivne potencijale, u ovom trenutku, možda teško i predvidjeti”. Pošto je citiran samo dio teksta da ne bi bilo zabune ili nedorečenosti ovdje se prvenstveno misli na problem unošenja alohtonih vrsta riba prilikom poribljavanja i mimo njega, bez valjane konsultacije nadležnih institucija što postepeno dovodi do uništenja genskog fonda autohtonih vrsta. Također, uvaženi profesor ukazuje na ogroman značaj postojanja takvih vrsta i nemaran odnos prema tom prirodnom blagu. U naše vode su unošene riblje vrste koje su umjesto očekivanog “ukrašavanja” i podizanja ekonomskih i sportsko-ribolovnih vrijednosti pojedinih voda (prema laičkim procjenama) devastirale autohtone vrste i stvorile kontra efekat.
Takve pojave se ne sankcionišu, nego naprotiv stimulišu na način da se svake godine od tih istih institucija odobri poribljavanje alohtonim vrstama riba i riba koje ne pripadaju Jadranskom slivu. Niko nije ni pokušao da natjera i stimuliše ribogojilišta u Bosni i Hercegovini da se posvete uzgoju i mrijestu autohtonih vrsta kako bi se na taj način, kvalitetnim poribljavanjima očuvale autohtone vrste riba.
Evo primjera za to:
Uzimajući u obzir zvanične podatke iz Ribarstveno-gospodarske osnove rađene od strane Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu 2003. godine za područje USR “Konjic” Konjic, USR “Glavatica” Jablanica i USR “Neretva” Mostar broj jedniki glavatice iznosi svega 130 komada pa je posebno skrenuta pažnja na očuvanju ove vrste te obavezno poribljavanje glavaticom narednih pet godina. Od 2003. godine do danas nikad nije ubačena ni jedna jedinka glavatice iako je predviđeno da se svakim godišnjim poribljavanjem ubaci 28.000 komada. Međutim, prema riječima nadležnih iz JP EP BIH, koja finansira navedena poribljavanja riblje mlađi glavatice nema nigdje u Bosni i Hercegovini tako da nisu u mogućnosti istu nabaviti. Svi pokušaji udruženja da se mlađ nabavi iz Slovenije, ako već nijedno ribogojilište ne uzgaja mlađ glavatice završila su neuspjehom, a predstavnici Elektroprivrede to pravdaju velikim troškovima transporta. Mislimo da se tu ipak radi o drugim stvarima, odnosno tzv. “namještanju poslova” domaćim ribogojilištima po svaku cijenu* (Ja bih ipak ustvrdio da se slovenački ihtiolozi ponašaju u skladu sa zdravim razumom I zakonima, slovenačkim I internacionalnim, te jednu endemsku vrstu , za koju su potrošili decenije, cijelo bogatstvo I angažirali svu dostupnu im pamet kako bi je (glavaticu – sošku pastrvu) spasili od slične sudbine koju doživljava u Neretvi, ne žele dijeliti unaokolo kao da se radi o konzumnoj kalifornijskoj pastrmki ili šaranu. Da I ne govorimo da su upravo slovenački ihtiolozi najviše proučavali neretvanske endemske pastrmke te najviše radova na tu temu dolazi upravo od njih. U skladu s tim jasno je da soška pastrva I neretvanska glavatica imaju svoje osobenosti po kojim se razlikuju. Elem, ne ide to baš tako, oni “istegli muda” da je spase a onda bosanci I hercegovci samo pokucaju na vrata I dajte treba I nama – “istegnimo” malo muda I mi gospodo I spasimo našeg “bengalskog tigra” I “polarnog medvjeda”, što su naše neretvanske pastrmke, glavatica I mekousna, bez imalo dvojbe za našu zemlju I prirodnu baštinu ! – SANTA). Isti slučaj je i sa mekousnom pastrmkom jer je istu veoma teško mrijestiti vještačkim putem. Dosadašnji svi pokušaji završavali su se neuspjehom jer nakon što mlađ naraste do 5 cm, sama ugine. Zadnjih godina se vrši poribljavanje mekousnom pastrmkom upravo te veličine, a šta se sa njom dešava nakon toga, da li ostaje živa ili ugine to niko ne zna. Vrlo moguće da jedan dio preživi, pa zato sada imamo slučajeva ulova mekousne pastrmke preko 3 kg, a nauka kaže da ona preko te težine teško može narasti. Upravo to daje nam za pravo da posumnjamo da se ipak ne radi o genetski čistoj mekousnoj pastrmci nego hibridu, dobojenom ukrštanjem dvije vrste (najvjerovatnije potočne i mekousne pastrmke). Ta pojava se dešava i u prirodi ali vrlo rijetko, dok se ovdje radi o masovnoj pojavi.
Još nekoliko primjera nemara nadležnih institucija
Prošle godine, zbog nemara Kantonalnog Ministarstva poljoprivrede i poduzetništva HNK, sve vode u ovom kantonu su više od tri mjeseca bile prepuštene na milost i nemilost krivolovcima. U periodu kada je bilo oduzeto pravo udruženjima da kontrolišu vode zbog raspisivanja Konkursa za dodjelu voda, krivolovci su iskoristili priliku da vrše masovni izlov mekousne pastrmke, glavatice i potočne pastrmke koja se u to vrijeme mrijesti što je dodatno ugrozilo opstanak ovih vrsta. Vezano za navedeni konkurs moramo spomenuti da je isti raspisan veoma kasno, na kraju kalendarske godine, da je procedura trajala veoma dugo (preko 3 mjeseca), da je taj konkurs trebao biti raspisan ranijih godina jer je od 2004. godine i usvajanja Zakona o slatkovodnom ribarstvu proteklo punih 6 godina , da su početne cijene ribolovnih zona bile prevelike tako da automatski istiskuju udruženja sportskih ribolovaca koja su sve ove godine nadljudskim naporima uspjela sačuvati i ovo malo ribljeg fonda što je ostalo i još mnogo toga. Pored toga, nemar i nerad inspekcijskih službi, kako opštinskih tako i kantonalnih i federalnih doveo je do pojave prodaje ribe pored magistralnog puta M-17 što je postao jako unosan biznis.
Riba koja se masovno izlovljava mrežama prodaje se na neadekvatnom mjestu i niko od nadležnih na to ne reaguje. U restoranima se prodaju autohtone i druge vrste riba i regularno se nalaze na menijima svih restorana iako tih vrsta nema kupiti na tržištu jer ih nijedno ribogojilište ne proizvodi. To su prvenstveno neretvanska mekousna pastrmka, glavatica i smuđ koje vlasnici restorana kupuju od kriminalaca koji te ribe izlovljavaju mrežama, agregatima, podvodnim puškama i drugim nedozvoljenim sredstvima. Dakle, riba koja nema porjekla, nije kupljena na nekom od ribogojilišta javno se prodaje po veoma visokim cijenama, a inspekcije ne reaguju. Podsjećamo da je izlov ribe mrežom i ostalim nedozvoljeni sredstvima krivično djelo.
Kao što se da zaključiti problema je mnogo, a pomoći nadležnih institucija od opštinskih do državnih instanci skoro pa nikakva. Pitamo se samo do kada će samo pojedinci čuvati prirodno blago Bosne i Hercegovine, a svi ostali nijemo posmatrati kako ih pljačkaju i uništavaju sve što pliva u vodi i hoda po šumi. Uništenje ribljeg fonda nije ništa drugo do bezdušna pljačka naših voda, našeg prirodnog blaga. Nije samo problem nestanak autohtonih vrsta riba, ovdje je problem nestanak svih autohtonih vrsta, nestanak prirode i njenih ljepota. Uništavaju se šume, ubija se divljač, uništava riblji fond, zagađuju rijeke i jezera i na sve to nadležne institucije šute. Pitamo se do kada će šutjeti, odnosno do kada će se ugrožene autohtone vrste uspjeti održati prepuštene same sebi jer svakog dana ih je sve manje.
Prijedlozi mjera koje bi dovele do postepene revitalizacije ugroženih autohtonih vrsta su sljedeći:
Sve ovo što nas okružuje pa i ove rijeke, jezera i ribe u njima, mi smo samo za kratko posudili od naše djece, kao što su to radili i naši preci i niko nema pravo uništavati tuđe. Nama su naši roditelji ostavili bar nešto iza sebe, a mi ako ovako nastavimo, na žalost, svojoj djeci ćemo ostaviti samo deponije smeća, posječene šume, zatrovane rijeke i jezera, bez ijedne jednine ribice. Na kraju, voda je neophodna za život, šume su fabrike kiseonika, a ribe i divljač potencijalna hrana.
Zapitamo li se ikad: Šta radimo uništenjem svega gore navedenog?
Odgovor na ovo pitanje iznad je u ovom pitanju ispod:
“Mogu li naši potomci živjeti bez ove tri, gore navedene, stvari?”Piše: Armin Kovačević - Udruženje sportskih ribolovaca “Glavatica” iz Jablanice
(bistrobih.ba/SUTRA.BA)
0 comments:
Post a Comment